Vježbe za pluća od neprocjenjive su vrijednosti jer ojačavaju cijeli dišni sustav. Širenje i skupljanje pluća pospješuje apsorpciju energije i čuva pluća od bolesti.

Ako su pluća zdrava, učinkovitije filtriraju štetne utjecaje koji se nalaze u zraku.

Kao i svaka druga vježba, funkcionira samo ako je predano i disciplinirano radimo. Da bi vidjeli značajnije pomake, vježbati treba bar tri tjedna.

 

Vježba za pluća  (Dr.Stephen T. Chang)

  1.  Zauzmite stojeći položaj, a stopala položite paralelno u širini ramena. Leđa izravnajte. Bradu malo isturite, a glavu držite ravno kao da istežete vrat.
  2. Izdahnite sav zrak iz pluća i stavite ruke iza leđa
  3. Zatim lagano udahnite šireći pluća i gurajući ruke nazad. Bradu prislonite na prsa. Tokom ove vježbe za disanje koristite samo prsni koš.
  4. Izdišući, rastavite ruke i pružite ih ispred sebe te ih tako pružene lagano podižite opisujući krug od naprijed prema nazad. Tokom kruženja prsti trebaju ostati pruženi.
  5. Spletite prste iza leđa i udišući ponovite čitavu vježbu.
  6. Ponovite 7 puta.

 

Udišući zrak u pluća, zamislite kako energija oživljava vaše plućno tkivo. Izdišući, zamislite kako otrovi i zagađeni zrak izlaze iz vaših pluća.

"You don't always need a plan. Sometimes you just need to breathe, trust, let go and see what happens."

Osjetite na trenutak sve što možete u ovoj situaciji u kojoj se nalazite. Ograničeno vam je kretanje, ograničena vam je sloboda, sve je postalo neizvjesno, svijetom vlada virus, a nedavno smo doživjeli i potres.

Izolacija, karantena, odvojenost.

Zatvorite oči na trenutak i primjetite kako se osjećate. Sigurna sam da je to lako prizvati i da kreće strah, panika, briga, osjećaj nesigurnosti, roj misli? Negdje u tijelu se javlja grč, težina, knedla?

Samo kratko razmislimo kako nam to sad pomaže. Možda ste pomislili da ćete strahom kontrolirati slijed događaja? Možda ćemo spavanjem s jednim okom otvorenim na vrijeme osjetiti potres i spasiti se? Stalnim osluškivanjem svakog zvuka ćemo na vrijeme primjetiti da se tresemo? Možda ćemo konstantnim skrolanjem interentom dobiti neku više informaciju koja će nas spasiti od virusa?

Vjerojatno ste došli do zaključka da je to malo vjerojatno ali ta spoznaja svejedno ne pomaže da se opustite. Možda stvar čini i gorom. Um i dalje vrti misli koje izazivaju osjećaje koje nas drže zarobljene u jako neugodnom stanju. Zadatak uma je da je vrti, analizira. I situacija u kojoj smo je teška jer su nam najteže naše misli, od kojih je većina nas bježala; neki u shopping, u kafiće, u posao, aplikacije, što dalje od sebe, svojih misli, emocija. U ovom trenutku to ne možemo, ali ima nešto što možemo.

Idemo sad na trenutak zamisliti da smo sami svojom voljom odabrali ostati kod kuće mjesec dana (možda i više), odmarati, možda raditi online ili uopće ne raditi, kuhati, čistiti, čitati knjige, gledati tv, ne trošiti na odjeću i obuću - samo na osnovno. Odabrali smo to da se odmorimo i resetiramo.

Možda će vam biti izazovno prebaciti se sada na ovaj način razmišljanja ali svejedno pokušajte, sigurna sam da možete zamisliti i ovaj scenario. Budite neko vrijeme uronjeni u ovakvu stvarnost. Vidite sve što možete vidjeti u svojim mislima u situaciji u kojoj je ova stvarnost vaš osobni izbor, čujte sve što možete i osjetite u tijelu sve što možete.

Primjetite kakve senzacije u tijelu ovakav način razmišljanja u vama budi. Osjećate li više mira, opuštenosti, ima li manje crnih misli? Koja je razlika?

Sve situacije nam donese priliku da kroz iskustvo nešto naučimo. U ovim trenutcima bi bio jako korisno naučiti kako zadržati svoj mir, kako propustiti crni scenario iz svojih misli. Situacija je idealna jer nam, osim panike, jedino to preostaje. A i većina nas sada ima vremena. Imamo vremena zaista upoznati sebe i svoje bližnje. Međutim, sve ono što pronađemo neće biti samo cvijeće. Sada izlazi iz nas i ono najpotisnutije. Važno je razumijeti ali i djelovati.

Isprobajte vježbu. Kada krene strah, briga, panika, za početak postanite samo svjesni da se nalazite u tom stanju i bez obzira na to koliko je nelagodno, samo primjećujte. Započnite disati tehnikom koja vas inače umiruje ili možete koristiti 4 7 8 (objašnjena u mom prethodnom tekstu).

Zatim pronađite neku točku u prostoru u kojem se nalazite i samo je promatrajte. Točka neka bude malo iznad, ne u potpunosti u vašoj ravnini. Dišite cijelo vrijeme. Nakon što već neko vrijeme gledate tu točku i dišete, počnite je gledati perifernim vidom, kao da širite pogled. Vidite i nju, ali svjesnost vam je na perifernom vidu. Dišite i promatrajte na taj način dok se potpuno ne umirite.

Vježbajte svaki dan svoj mir i svoj fokus.

Ne znamo koliko će sve trajati i nemamo kontrolu. Nismo je nikad ni imali, samo to sad i vidimo. Ostanite mirni, ostanite cool, dišite, pomažite sebi i drugima.

This too shall pass.

Ove dane naš mozak radi sto na sat kako bi nam objasnio što se to događa, u nadi da će to ako situaciju shvatimo iz nekog kuta pomoći.

Kognitivni um uvijek traži racionalno objašnjenja, stremi analizi i pokušava shvatiti. Kako bi se nosili s teškim situacijama koje nisu u našoj kontroli, netko od nas odlazi u poricanje, netko u karikiranje situacije, netko izlaz traži u bijegu kroz surfanje internetom. Netko se bori humorom i sarkazmom, a u najgorim slučajevima životne ugroze odlazimo u disocijaciju, odvajamo se od tijela.

Ako odlazimo u disocijaciju, to može ići od blage mentalne odsutnosti do temeljne nepovezanosti sa tijelom u kritičnim situacijama. Woody Allen je rekao „Ne bojim se umrijeti. Ja samo ne želim biti tu kad se dogodi“ i to objašnjava spomenuto stanje.

Kad smo na početku situacije u kojoj se nalazimo morali ostati u karanteni, to je bila teška kazna, muka. Tražili smo načine kako da izdržimo u kući. Kad je došao potres, ovo prethodno se činilo kad odmor s pet zvjezdica. Sad je stav sljedeći, ok ostajemo doma, samo nek` se ništa ne ruši po nama. Uvijek može gore, očito je.

Nekome su se ove dane pojavile ranije traume pa ponovno u svome tijelu i umu proživljava strahove stare godinama. U datum trenutku, on se teleportira u prošlost u svom doživljaju i ne percipira stvarnu realnost i ono što jest. Cijelo tijelo reagira, strah mijenja njegovu kemiju. U glavi vrtimo rješenja kako da se smirimo i pomognemo jedni drugima, zaboravljajući da je i tijelo snažno reagiralo na traumatsko iskustvo, napnulo se da nas u datom trenutku spasi, paraliziralo se od straha i smrznulo. Kad se nakon traumatskog iskustva funkcija uma normalizira, upravo je tijelo ono koje će nam pomoći da integriramo i razgradimo situaciju koju smo proživjeli.

Što se uopće događa u mozgu kada osjeti mogućnost ugroze?

Dijelovi mozga koji se nazivaju limbički i reptilski mozak odgovorni su za naše preživljanje i emotivna stanja te reagiraju refleksno. Ne podliježu misaonim procesima i reagiraju trenutno. Ti dijelovi mozga stalno skeniraju okruženje i automatski reagiraju na opasnost na način da se skrivamo i postajemo neprimjetni, borimo se ili bježimo, ovisno što procjenimo da će nas spasiti. Uvijek na početku reagiramo kroz stop mod, plitko dišemo ili zaustavljamo dah. Ako procjenimo da će nas bijeg spasiti, trčimo i udaljavamo se ili se u konačnici borimo.

A što je sa tijelom?

Teško dišemo - ubrzano ili plitko, osjećamo hladan znoj, mišići se počinju grčiti, stiskati. Osjećamo se smrznuto. Krvne žile se stežu kako kako bi veća količina krvi bila dostupna mišićima koji su napeti i spremni poduzeti obrambene mjere. Kada ugroza prestane, neki od nas će osjetiti drhtanje, počet ćemo se tresti, osjetit ćemo opuštanje mišića, toplinu.

Zanimljivo je da se kad se počnemo tresti pokušavamo smiriti umjesto da se „otresemo“. Taj mehanizam je nešto što je prirodno životinjama i tako se rješavaju stresa i traume. I nama ljudima to može biti od velike koristi ali nam je osjećaj nelagodan pa ga nastojimo blokirati. Sljedeći put kad se dogodi pustite tijelo da se trese i dišite. Otresite sve to sa sebe.

Kako pomoći sebi i drugima u trenutcima straha?

Dakle, kad smo u strahu disanje je ubrzano i plitko. Ono što će pomoći je da odmah promijenimo način disanja. Tehnika disanja koju možete koristiti je da dok udišete brojite do 4, držite dah dok brojite do 7 i izdišete dok brojite do 8. I to napravite nekoliko puta. Fokusirajte se na disanje i brojanje.

Kada nakon kritičnih situacija, osjetite da ste se zgrčili, da u nekom dijelu tijela osjećate pritisak, težinu, zatvorite oči i usmjerite pažnju na senzaciju u tijelu. Prirodno je da će vam dolaziti razne misli i analize jer to je ono što radi um. Daje značenja, pretpostavke, analizira, kritizira... Međutim um sada neće pomoći, već usmjeravanje na tijelo bez analize i bez da to što osjećate pokušate promijeniti.

Dišite i budite neutralni prema tome što osjećate i i iskušavate. Tijelo će samo integrirati to što ste zarobili u njemu ako možete ostati u stanju neutralnosti dok promatrate. A to ćete postati isključivo vježbom, svakodnevnom praksom.

Da bi mogli surađivati s tijelom, najprije ga moramo postati svjesni. Vježbajte svjesnost svaki dan kako bi se utrenirali da možete uopće osjetiti tijelo i njegove senzacije. Moderno društvo prednost daje umu i sve više nas odvaja od naše prirodne sposobnosti da sve strahove propustimo prirodno kroz naš sustav. Situacija u kojoj se nalazimo daje savršenu priliku za vježbanje bivanja u ovdje i sada, iskoristite je.

Kako vježbati ovdje i sada? Radite za početak jednu po jednu stvar u isto vrijeme i budite u potpunosti svjesni svega što radite. Gledajte, čujte, osjetite. Nemojte biti žrtva multitaskinga, sada imamo mogućnost biti svjesni i usporiti. Prisiljeni smo usporiti, iskoristimo to u svoju korist.

A kada dođe strah? Dišite, dišite i dišite.

A kada prođe strah? Osjetite tijelo i dopustite mu da se oslobodi svega što je doživjelo, povećajte mu kapacitet tako da mu pomognete da otpusti sve što je proživjelo. I tako jačate svoj organizam i imunitet! Suočavajući se sa svime postajemo jači i otporniji.

You never know how strong you are until being strong is your only choice.

Drama - sposobnost da naoko i najbananije životne sitnice pretvorimo u show, patnju, priču, vijest i na kraju se pitamo kako je uopće moguće da se OPET nalazimo u takvoj situaciji. S druge strane gledate neke druge ljude iz vaše okoline koji to ne vide tako, njima se takve stvari ne događaju ili ih oni tako ne percipiraju. Poznato? Prepoznajte možda sebe ili nekoga tko vam je blizak u ovom ponašanju?

Sve je dobro ako prepoznamo ovaj obrazac i ako uvidimo da to što mi doživljavamo nije istina, sudbina, jedina moguća stvarnost. Ako osvijestimo da živimo u drama programu (uloga žrtve, patnika, borca....), tada je moguće i promijeniti ga i izići iz ovog začaranog kruga. Dok to ne osvijestimo i vjerujemo da tako mora biti, tada smo duboko uronjeni u tu priču i teško da ćemo se osloboditi. Kako ćeš se osloboditi ograničavajućih obrazaca ako ni ne znaš da ih imaš?

Zato, za početak, zastanite na trenutak i samo primjetite borite li se u vašem životu stalno s nekim ili nečim, imate li osjećaj da iz odnosa uvijek na kraju izlazite povrijeđeni, razočarani, da vas nitko ne razumije, da ste neshvaćeni....da to stalno rolate?

Vjerujete li možda da je život borba, patnja, tuga? Ne vjerujete da može biti lako, zabavno, jednostavno, a i isto vrijeme i vrijedno? Možda u svojoj blizini imate ljude čija je svaka veza nemoguća, patnička, teška? Kojima se i odlazak do dućana zakomplicira? Ili kolege koji će zbog običnog dokumenta napraviti tešku raspravu?

Prvi korak do promjene je da sebi priznamo ono u čemu se nalazimo, da to ne negiramo i da ne nalazimo opravdanja.

No, vratimo se na početak...

Gdje sve zapravo počinje?

Kao i svi ostali programi i obrasci i ovaj nastaje u djetinjstvu dok promatramo i modeliramo najprije roditelje, učitelje, braću i sestre i ostatak društva. Mi ponavljamo tuđe radnje i prihvaćamo njihove vrijednosti i vjerovanja kao svoja jer smo maleni i ne znamo drugačije, a naša podsvijest to sve posprema u ladice našeg bića. Upijamo kao spužve, trudimo se postati sve sličniji onima koji nas uče, nastojeći se uklopiti u sredinu u kojoj živimo. Ono što svako dijete želi je biti voljeno, prihvaćeno, sigurno i za to je spremno napraviti baš sve. Ako i posumlja da nešto u obitelji nije u redu, krivit će sebe jer kad bi uopće pojmilo da je roditelj taj koji nešto radi „pogrešno“, za njegovo malo biće bi to bilo previše. Pojmiti da ponašanje roditelja (koje idealizira) nije u redu, za dijete bi bilo jako bolno i egzistancijalno teško.

Zajedničko svim ljudima je da ih njihovi najbliži prihvate onakvima kakvi oni jesu. Međutim, budući da nismo savršeni, kritiziramo i bivamo kritizirani od drugih. A budući da želimo biti prihvaćeni, odbacujemo one dijelove sebe koji su drugi odbacivali i potiskujemo ih te na taj način postajemo odvojeni od samih sebe. To u tijelu stvara veliki disbalans jer u sebi potiskujemo dio sebe koji je posramljen, povrijeđen, tužan, ljut....Diskonektiramo se od svoje srži i kao takvi nikad nismo kompletni.

Dok smo tako nesvjesno odbacivali ono što drugi u nama nisu prihvaćali, paralelno smo i prihvaćali „obiteljske istine, pravila, odobrene vrijednosti, dozvoljene emocije“ i sve ostalo što je bilo poželjno i zbog čega smo mogli biti prihvaćeni i „dobri“.

Pa recimo samo kao pretpostavku, da je u nečijoj obitelji fokus bio okrenut konstantno na kukanje, kritiziranje, preuveličavanje, generaliziranje, stalno recikliranje što je netko rekao i zašto je rekao, ako je stalno bila prisutna drama, svađa, nerazumijevanje, dijete je naučilo doživjeti to stanje kao nešto normalno. Ako smo kao djeca živjeli u takvom okruženju, posvijesno smo ovaj obrazac upili i postavili kao svoju „osnovnu postavku“.

Izjedančili smo dramu sa postojanjem, životom. Dramim jednako živim. A svi želimo živjeti, biti, postojati. I ako postojimo samo onda kada postoji drama jer smo tako naučili, što mislite koliko je vjerojatno da ćemo se osjećati dobro kada te iste drame nema? Koliko god mi mislili na svjesnoj razini da želimo mir, sklad, ravnotežu, onaj dio nas koji je život i postojanje identificirao sa dramom, adrenalinom i težinom, bori se stvarajući i dalje takve situacije kako bi se osjetio da postoji. U protivnom osjeća da nešto fali, osjeća prazninu. Zvuči loše, nekome možda i nevjerojatno.

Ovdje dolazimo do nekoliko bitnih stvari. Prvo, to nitko nama nije namjerno napravio, krivca nema. Roditelji su radili ono što su znali i kako su mogli. Ako ih krivite, provjerite samo kako su oni živjeli kad su bili mali i sve će vam biti jasno. Jesu li imali od koga naučiti drugačije? Jesu li oni imali dovoljno pažnje, ljubavi, razumijevanja i prihvaćanja?

Drugo, ako smo osvijestili da imamo ovaj program (jer to nije istina, već program), već smo na dobitku jer sad kad smo svjesni postajemo i odgovorni za taj dio sebe. Možemo odabrati to razumijeti i ne mijenjati se ili nešto napraviti da to promijenimo i da imamo kvalitetniji i ispunjeniji život.

Onog trenutka kada preuzmemo odgovornost za sebe i svoje život, započela je prava promjena!

  • 1
  • 2

 

 

 

 


Zdelano s brda dola, by rappa, sadržaj Kristina Smolić Lerš.