Kada dođemo do točke u kojoj osvijestimo da ono što smo do sada radili više nema smisla, mnogi od nas se odluče mijenjati. Prije toga, velika većina pokuša najprije (svjesno ili nesvjesno) mijenjati druge ljude oko sebe misleći da će se tako osjećati bolje, iskušavati stanje ugode, ostvariti svoje ciljeve, lakše živjeti i rijesiti svoje probleme. Ovo je scenario koji se često dogodja s članovima obitelji jer smo s njima najpovezaniji i tu najmanje filtriramo, tu pokazujemo tko smo zaista.
U takvim odnosima imamo i jako puno očekivanja, stvari koje mislimo da se podrazumijevaju pa i više razočaranja, konflikta i drame.
 
Međutim, nema promjene u nastojanju da druge prilagodimo sebi -  tu sreće nema.
 
 
Kada se odlučimo mijenjati korjenito, ne onako iz trenda nego iz dubine duše, mnogo toga nas može iznenaditi. Duboka promjena zadire u područje našeg identiteta koji se godinama kreirao i zato je put ka promjenama popločen nizom otpora.
Oklopljeni smo raznim obrambenim mehanizmima koji su nam u određenom trenutku koristili, ali neke od njih moramo i otpustiti kako bi napredovali. Kao da rušimo zidine kojima smo nekad davno čuvali utvrdu.
Iako nam zidine više ne trebaju, mi ih od straha ne želimo pustiti i tako ne vidimo sve što bi mogli kada bi zakoračili izvan svog unutarnjeg dobro čuvanog prostora.
 
 
Osjećaj može biti moćan jer zaista umire jedan dio nas. Tu ponekad stane svaka promjena jer bi neki ljudi radije umrli nego se promijenili.
Toliko jaki mogu biti stupovi identiteta.
 
Kako bi sami sebi objasnili zašto ne mogu proći kroz takav jedan proces koji zahtijeva da sebe pogledaju očima istine, nude cijeli niz opravdanja: "prestar sam, ja sam jednostavno takav, ja se mijenjam na svoj način, promijenit će se sigurno okolnosti same od sebe ("pozitiva") , mislim da se trebaju promijeniti moja mama, tata, žena, muž, sin (prebacivanje odgovornosti) ..., promijeniti će se sigurno okolnosti ubrzo (čitaj: pa ne moram ja).
 
 
Ta opravdanja su zapravo ono zbog čega nećemo prihvatiti odgovornost i nećemo napredovati. 
 
Dakle, za pothvat kao što je prava promjena potrebna je hrabrost i to ne samo zato što će se u nama pojaviti otpori kad krenemo u promjenu, već i zato što možda nećemo dobiti podršku iz okoline. Možda se pitate zašto nekome tko nas voli ne bi bilo u interesu da se promijenimo na bolje? 
 
Pa zapravo je jednostavno, ljudi oko nas, naša obitelj, prijatelji i svi s kojima smo bliski, navikli su na naš identitet, naša ponašanja, reakcije, granice koje smo postavili. To je "normalno". Kada se mi počinjemo mijenjati, najprije osvještavamo što smo sve do sada radili, a što nam više ne odgovara jer smo npr, shvatili koliko je to za nas destruktivno i koliko smo radili protv sebe. U tim trenucima automatski mijenjamo i ponašanje prema drugima i to utječe i na njih. Ako niste imali dobro postavljene granice i sad ih postavite kako treba, to će utjecati na druge. Ako su ti isti ljudi imali koristi od vašeg ne/postavljanja granica, što mislite kako će na njih utjecati ovo vaše novo ponašanje? Hoće li im to odgovarati? 
 
Obitelj predstavlja sistem; ako se jedan mijenja, to utječe na sve. A nisu svi dijelovi lanca uvijek spremni na to. Zato se često događaju nesvjesni otpori koji pojedinca koji želi promjenu vraćaju natrag u stare obrasce, koče ga, ne daju mu da napreduje. 
 
 
Važno je znati da se to najćešće ne događa iz loše namjere (namjernom blokiranju), već se radi o naučenim obrascima preživljavanja i ponašanja koje je teško otpustiti jer u podlozi može biti veliki strah. 
 
Znači li to da se ne trebamo mijenjati i tražiti načine da iziđemo iz vlastitih petlji? 
 
Zasigurno ne. Nakon suočavanja, čekaju nas divne nagrade kakve nismo mogli ni zamisliti: osobna sloboda, samopouzdanje, mir, sreća, niz dobrobiti. 
No, trebamo znati da prave promjene mogu donijeti kako naše osobne, tako i otpore osoba s kojima dijelimo život.
 
Moramo znati što se događa kada mijenjamo svoj život, uvjerenja, obrasce ponašanja, prioritete. Ako imamo znanje oko toga što se događa, onda je lakše jer shvaćamo kako stvari funkcioniraju i to nas neće obesbrabriti da stvorimo novu i bolju stvarnost za sebe ali i za nadolazeće naraštaje. Radeći na sebi, mijenjamo i živote svoje djece ali i utječemo na svoje roditelje, partnere, prijatelje. Neki odnosi će se promjenom poboljšati, ali neki će i otpasti. To su oni odnosi koji nemaju dobre temelje (utemeljeni na ucjeni, strahu, dominiranju, igranju uloge žrtve i progonitelja itd..) ili nisu spremni na potpuni preokret kako bi imali zdravije postavke za obje strane. 
 
Ako smo hrabri, potaknut ćemo i ljude u svojoj okolini na promjenu svojim primjerom jer smo međusobno isprepleteni. Nije lako ali jednostavno zaista jest.
Svakodnevim malim koracima možemo donijeti velike promjene ako tako odlučimo i živjeti svoju istinu, a ne bezbroj uvjetovanosti i tuđih uvjerenja! 

Naša pažnja je često usmjerena prema van - prema drugim ljudima, raznim distrakcijama društvenih mreža i sadržajima koji nam nude siguran bijeg od sebe i svog unutrašnjeg stanja.

Možda, ponekad, kad nas simptomi tijela dovoljno jako prisile, neki od nas pogledaju u sebe da vide što se događa unutra i pokušaju "čuti" što tijelo govori. Većinu vremena taj jezik kojim se tijelo izražava  (simptomi kojima tijelo pokušava zadobiti našu pažnju) mi ne čujemo, ne primjećujemo, ignoriramo i bježimo od njega. Izbjegavamo ono što osjećamo i suočavanje s time te se okrećemo u pravcu koji je tada ugodniji i ne zahtijeva od nas da se bavimo sobom. 
 
Tijelo, tj. cijelo naše biće želi ravnotežu i na male promjene će šaptom odgovarati : glavoboljom, nervozom, nemirom, tjeskobom, nesanicom, želučanim problemima, knedlom u grlu...može šaptati i godinama. 
Ako ga dovoljno dugo ne slušamo i zanemarujemo taj šapat, ono će pokušati govoriti glasnije, gurajući nas u zahtijevnije situacije iz kojih se nekad nije lako izvući. Tražit će od nas reakciju i promjenu.
 
Vrištimo li kad nam nam dobro ili kad nam je već dosta svega?
 
Često možemo čuti da je "normalno" da smo svi nervozni, bolesni, jadni jer vremena su grozna, tko može ostati zdrav u ovom ludom svijetu? Ima li smisla uopće se truditi i mijenjati se ulažeći trud kad se sve oko nas raspada? 
Mijenjati se i rasti uvijek ima smisla jer su sve ostalo izlike, opravdanja da ne napravimo ništa sa sobom i izbjegavanje prihvaćanja odgovornosti za sebe koje vodi u još veću deluziju. Uvijek ima smisla mijenjati sebe, razvijati se, rasti, unatoč svemu. Kad se rodimo, jedino je sigurno da ćemo i umrijeti. Taj period zvan život između ta dva događaja je na nama da ga organiziramo, kreiramo, mijenjamo, da ga ne propustimo i da u njemu steknemo što više iskustva i učenja.
 
Na tom putovanju, između ostaloga imamo vozilo kojim putujemo, a to je naše tijelo, jedna savršena konstrukcija sastavljena od jako puno dijelova koji funkcioniraju kao cjelina. Kao što bi na automobilu primijetili neobične zvukove koji ukazuju na to da se nešto događa, tako i na svom vozilu/tijelu možemo čuti promjene.
 
Ako slušamo. Ponekad i čujemo pa zanemarimo.
A mi još uz fizičke dijelove, imamo i svoju duhovnu, mentalnu i emocionalnu komponentu. 
 
 
Tijelo se kroz godine mijenja i na njega se odražavaju svi događaji koji smo proživjeli, sve dobre ili loše navike, svaka akcija koju smo poduzeli, ali i ono što smo propustili napraviti za sebe. 
Svaka naša akcija ima svoju posljedicu. Ako bacim čašu, vjerojatno će se razbiti (posljedica). Tijelo ima svoju memoriju i posljedice se ne događaju kod njega uvijek momentalno, već s odgodom. Ako ste posadili sjeme, nećete odmah sutra jesti plod, trebat će vam vrijeme. Tijelo također akumulira ali ono i pokazuje cijelo vrijeme gdje smo, u kojem pravcu idemo, ali ne govori odmah vrišteći. To radi suptilno i taj jezik trebamo naučiti slušati. 
 
Koliko puta vam se dogodilo da ste otišli na spavanje nakon što ste već prije više od sat ili dva dobili prvi signal da je vrijeme za spavanje? Ali, ostali ste još pogledati seriju, ležati na kauču, pregledavati društvene mreže.... Tijelo nepoštivanje ritma spavanja često pokazuje kroz nesanicu, umor, manjak energije; to su načini na koji će nam reći da se negdje ne slušamo. Male loše navike polako prerastaju u kronične poremećaje. 
 
Isto je sa hranom i pićem, često ne slušamo stvarne potrebe i dolaze posljedice kojih smo vjerujem svi svjesni. 
 
Vježbanje? I u tome možemo biti potpuno u neravnoteži; ne vježbati uopće ili biti ovisan o teretani?  I ne treba se zavaravati da ako se radi o pretjeranom vježbanju da je to dobro jer ima pozitivne učinke. Pretjerivanje u bilo čemu predstavlja neravnotežu, a tijelo ima svoje kapacitete. Ničega previše, ničega premalo. Ne trebamo biti liječnici da to vidimo. 
Možemo se i zapitati, od čega bježim kad u nečemu odlazim u neravnotežu u bilo čemu? 
 
Postalo je normalno da liječnike pitamo "što mi je", a u isto vrijeme da ne znamo sami gdje idemo u previše ili premalo, kao da živimo u nečijem tuđem tijelu, kao da smo se odvojili od sebe. 
 
I kada dođemo na pregled (nadajmo se nekoga tko će nas holistički pogledati, ne parcijalno kao hrpu komada/dijelova) i liječnik će nam reći da obratimo pažnju na svoje navike i napravimo neke promjene. Kako bi mogli mijenjati sebe, moramo najprije slušati, čuti i obratiti pažnju unutra i to zahtijeva discipliniranu vježbu. To ne može nitko umjesto nas. 
 
Možemo li zaista čuti i razumijeti što nam netko govori, ako ne obratimo pažnju i ne zastanemo?
 
 
Isto vrijedi i za tijelo; potrebno je stati, čuti, primijetiti, osjetiti i promatrati. Neutralno ali fokusirano. Tek tada možemo vidjeti gdje smo na liniji ravnoteže. Kada nam to postane normalno kao što skrolanje na facebooku, instagramu i ostalim mrežama, imamo šanse pomoći sami sebi! Imamo priliku čuti odmah u startu što je za nas dobro, a što ne. 
 
Za vježbu danas promatrajte sebe i osluškujte svoje tijelo i njegove reakcije, sigurna sam da ćete čuti nešto korisno! 

U ljudskoj prirodi je da u svakodnevnim situacijama pokušavamo pronaći lakši način, da tražimo rješenja koja su brža, gdje ćemo se najmanje patiti i najviše profitirati. Pa tako, danas i živimo u vremenu u kojem smo sa svih strana bombardirani sa raznim instant rješenjima, svugdje se nude razne mogućnosti za sreću, za uspjeh, za napredovanje. Važno je sad i odmah postići što više, a da u isto vrijeme osjećamo i mir, opuštenost, da rastemo i mijenjamo se na bolje...

Budući da je zahtijeva i želja sve više, a energije za sve ostvariti često manje, događa se da od klijenata  čujem kako im nedostaje motivacije. Vide oko sebe ljude koji imaju prirodnu unutarnju motivaciju i dovoljno energije za ostvariti ono što žele, usmjereni su na ciljeve i lakše se organiziraju oko istih. Kao da imaju unutarnji drive, gorivo i sve u vezi toga izgleda lako, kao magija. U tom trenutku je još više frustrirajuće iz perspektive onih koji taj isti drive nemaju.

Vjerujem da je većina nas imala nekad to iskustvo i potrebu za vanjskom motivacijom, nekim tko će nas „pogurnuti“. Možda ste bili nekad na nekom od predavanja poznatih motivatora? Prisjetite se tog iskustva malo, možda se možete sjetiti i navale adrenalina dok ste slušali predavanje; možda se sjetite i kako ste tada donijeli neke odluke. Dobili ste nalet motivacije da odmah promijenite neka ponašanja i navike u svom životu i tad ste čvrsto bili uvjereni i da hoćete. Pitali ste se i kao je moguće da tako dugo živite s takvim navikama, možda ste osjećali i krivnju, grižnju savjesti ali i neku nadu, polet, motivaciju....

Neki su donijeli neke odluke i ostvarili ih. Međutim, velika većina nakon nekoliko dana ne samo da nije ništa napravila od onoga što je odlučila na predavanju, nego je bila još u gorem stanju. Zašto? Zato što motivator(ica) nije otišao s njima doma i nastavio ih motivirati svaki dan. Ostali su opet sami, bez goriva, bez energije, oslonjeni sami na sebe. I vjerojatno razočarani jer motivator nije ispunio očekivanja.... S nestankom adrenalina, pad je bio još dublji.

Pa što je to onda što ovisi o nama samima i što nam pomaže da napredujemo, rastemo, budemo sretni? Možda ću vas i ja sada razočarati kad vam kažem da je to DISCIPLINA.

Moja, vaša, naša disciplina. Ta divna, nepopularna (u današnje vrijeme) i izrazito važna odgovornost koja podrazumijeva samokontrolu, red, predanost i redovitost, zaslužna je za rezultate bez iznimke.

Većina bi radije bila motivirana izvana nego disciplinirana. Međutim, jedino naša vlastita disciplina nas čini neovisnima o tome što se događa u vanjskom svijetu. Tada je svejedno imate li ili nemate nešto izana što će vas „gurati“ naprijed. Kada gurate sami sebe, kada bez iznimke svaki dan vježbate bez obzira na sunce ili kišu, vjetar ili snijeg, rezultati će doći. Dok budete za vježbanje čekali na sunce i određenu temperaturu, prijateljicu koja ide s vama, godišnji odmor.. - možete zaboraviti na rezultate.

Rezutati će doći onog trenutka kada čvrsto i uporno odlučite biti disciplinirani bez obzira na vanjske uvjete, druge ljude. I to bez opravdanja jer oni su naša najveće prepreka. Laži i opravdavanja samoga sebe vode vode nas sve dalje i dalje od sreće i uspjeha. Oslanjanje na druge čine da naša vlastita sudbina ovisi o njima i tada nismo krojači svoga života. Kormilo nije više u našim rukama. Pa zar to nije tužno? Razmislite na trenutak.

Nije dovoljno znati kako se nešto radi jer to neće ništa promijeniti. Da bi nešto postigli, naučili, ostvarili - potrebno je činiti. Baš kao što sportaš vježba svaki dan jedno te isto da bi postao najbolji u tome; ili kao što glazbenik mora istu melodiju odsvirati puno puta, do savršenstva. Što mislite, gdje bi njihov uspjeh bio da čekaju da ih svaki dan netko motivira, a bez da imaju disciplinu? Ili da samo razmišljaju o tome da vježbaju?

Motivacija je super, ali bez discipline duguročno ne mijenja naš svijet. Ako želite promijenu, dogovorite se sami sa sobom i ne odustajte u onome što odlučite. Ni po kiši, ni po buri, ni pod razno. Ne tražite izgovore i opravdanja. Ako u nečemu želite postati najbolji, disciplina će morati postati vaš saveznik. Kao i sve ostalo, disciplina se vježba, kroz iskustvo pokušaja/pogrešaka - i zato to nije jednostavno. Ali kada ovladate disciplinom, to vam nitko ne može uzeti i uvijek ovisi samo o vama, ne o vanjskim faktorima.

Tada više nismo robovi društva u kojem živimo, a to je najbolji način da preživimo u svim okolnostima! Dok nismo ovladali sobom, sve smo samo ne svoji i originalni.

 

5,4,3,2,1 krenite!

Život je kumulativan. Sve ono što imamo, kako izgledamo i okolnosti u kojima se nalazimo zbir su naših djelovanja, akcija, rituala, samodiscipline ali, naravno, i svega onoga što nismo napravili jer svako nedjelovanje također povlači neku posljedicu. Dvadeset kila viška nismo dobili preko noći; navike koje smo sustavno ponavljali donijele su određeni rezultat. Možda smo svoje loše navike pakirali u izgovore za svoje nedostatke koje imamo moć promijeniti, ali se nismo pokrenuli. Posebno kada se stvari događaju postepeno i kada na dnevnoj bazi ne vidimo posljedice (poput kilaže) često ne poduzimamo ništa. U spomenutoj situaciji, veliki neprijatelj nam mogu biti multitasking, nesvjesno ponavljanje obrazaca, ali i tendencija da stalno budemo u poznatom i ugodnom bez iskušavanja „neugodnih“ emocija i stanja.

U svakoj situaciji koju želimo promijeniti ključno bi bilo iskreno pogledati stvari onakve kakve jesu, bez opravdavanja i laganja samome sebi („Ja bi to napravila ali nisam imala vremena“) jer često u svojoj okolini nećemo pronaći iskrenost; biti pristojan kad nas netko traži iskrenost je nažalost puno popularnije nego napraviti ispravnu stvar pa iskušavati nelagodu (ovdje naravno govorimo o feedbacku kada ga netko traži zaista ciljano i iskreno, ne o prolijevanju mudrosti kad nas nitko ni ne traži za pomoć, a  mi mislimo da bi drugi trebali čuti naše mišljenje o njihovom životu).

Kada svoju trenutnu situaciju ne negiramo i ne tražimo izlike i opravdanja, imamo šansu. To možemo ako sebe i svoje postupke pogledamo neutralno. Isto tako nam i druga osoba može pomoći, samo iz stanja neutralnosti. Kada izvježbamo ovu poziciju, bit će nam od velike koristi. Cilj nije kritizirati, osuđivati ili vrijeđati sebe i svoje postupke. Cilj je sagledati neutralno i pokrenuti se. Energiju koju bi utrošili u obezvrijeđivanje sebe isplati se uložiti (postoji distinkcija između vremena koje trošimo i ulažemo u nešto) u odluku o promjeni. To zahtijeva vrijeme, strpljenje i disciplinu. Dakle umjesto kritiziranja (debela sam) – pokretanje (hodanje, zdravija prehrana..........nastavite svoj niz). Ovdje je važna strpljivost jer promjeni treba dati vremena, a to ne možemo ako smo u mislima stalno u budućnosti i ako požurujemo svoje procese. Naše loše navike nisu nastale u jednom danu pa je iluzorno očekivati da se odjednom transformiraju samo zato što to mi želimo. Želja je lijepa, ali akcija se računa. Ako niste realni u vezi promjena, bit će vam jako teško ostati motiviranima.

Ono što nam nikako ne pomaže je multitasking i potreba da više toga odradimo odjednom misleći kako smo tako uštedjeli vrijeme i kako ćemo prije doći do promjene. Možda se jedino tada kada radimo puno toga odjednom osjećamo vrijedno, dovoljno dobro, sposobno, cijenjeno, posebno? Možda se tako ističemo od drugih? Možda osuđujemo one u svojoj okolini koji stvari rade polako, jednu po jednu? To je svakako obrazac koji je dobro osvijestiti i mijenjati. Za početak, postanite svjesni svega što radite (to nije moguće ukoliko ste u modu „sto na sat“), usporite tempo i sve što radite napravite s potpunom svjesnošću. To će vas u početku možda činiti nervoznima ili ćete pomisliti da niste dovoljno produktivni, da ne napredujete. Međutim, sve ono što napravimo svjesno i u trenutku višestruko će nam se vratiti. Na kraju krajeva, sva energija kojom raspolažete nije ni u prošlosti, ni u budućnosti, ona je u sadašnjosti. To znači da samo svjesno u ovom sada trenutku možemo napraviti ono što želimo. Možete provjeriti. Uzmimo naš primjer viška kilograma. Hoćete li smršavjeti maštanjem o tome kako ste nekada bili savršeno vitki? Ili maštanjem o tome kako biste to htjeli biti u budućnosti? Ili ako zapnete i krenete vježbate i korigirate prehranu ovdje i sada, u sadašnjosti?

 

 

Ono što može može pomoći je da ono što želimo promijeniti mijenjamo malim koracima, po kaizen principu. Dakle, male stvari koje radimo disciplinirano i uporno dovest će nas do velikih promjena. Ako pred sebe stavimo veliki zalogaj, vrlo brzo ćemo postati nemotivirani. Ako umjesto toga donesemo niz malih odluka koje vode većem cilju, neće nam biti toliko naporno i osjećat ćemo se dobro disciplinirano radeći nešto što će u konačnici promijeniti putanju našeg života. Kada se želimo popeti na planinu, vjerujem da ćemo najprije razraditi plan i postepeno se penjati, nećemo odmah ciljati sam vrh. Na vrh ćemo doći polako, ako uporno idemo korak po korak, ako se penjemo stalno i ne odustanemo.  Tako je i sa svakom drugom promjenom; kreni polako, budi discipliniran i uporan i ne zaboravi uživati svjesno u svakom koraku prema gore!

Sad vam samo preostaje da se zapitate što je to što želite promijeniti i hrabro krenete jer život se stalno kreće, krenite i vi!

 

 

 

 

 


Zdelano s brda dola, by rappa, sadržaj Kristina Smolić Lerš.