Dramim, dakle postojim

Drama - sposobnost da naoko i najbananije životne sitnice pretvorimo u show, patnju, priču, vijest i na kraju se pitamo kako je uopće moguće da se OPET nalazimo u takvoj situaciji. S druge strane gledate neke druge ljude iz vaše okoline koji to ne vide tako, njima se takve stvari ne događaju ili ih oni tako ne percipiraju. Poznato? Prepoznajte možda sebe ili nekoga tko vam je blizak u ovom ponašanju?

Sve je dobro ako prepoznamo ovaj obrazac i ako uvidimo da to što mi doživljavamo nije istina, sudbina, jedina moguća stvarnost. Ako osvijestimo da živimo u drama programu (uloga žrtve, patnika, borca....), tada je moguće i promijeniti ga i izići iz ovog začaranog kruga. Dok to ne osvijestimo i vjerujemo da tako mora biti, tada smo duboko uronjeni u tu priču i teško da ćemo se osloboditi. Kako ćeš se osloboditi ograničavajućih obrazaca ako ni ne znaš da ih imaš?

Zato, za početak, zastanite na trenutak i samo primjetite borite li se u vašem životu stalno s nekim ili nečim, imate li osjećaj da iz odnosa uvijek na kraju izlazite povrijeđeni, razočarani, da vas nitko ne razumije, da ste neshvaćeni....da to stalno rolate?

Vjerujete li možda da je život borba, patnja, tuga? Ne vjerujete da može biti lako, zabavno, jednostavno, a i isto vrijeme i vrijedno? Možda u svojoj blizini imate ljude čija je svaka veza nemoguća, patnička, teška? Kojima se i odlazak do dućana zakomplicira? Ili kolege koji će zbog običnog dokumenta napraviti tešku raspravu?

Prvi korak do promjene je da sebi priznamo ono u čemu se nalazimo, da to ne negiramo i da ne nalazimo opravdanja.

No, vratimo se na početak...

Gdje sve zapravo počinje?

Kao i svi ostali programi i obrasci i ovaj nastaje u djetinjstvu dok promatramo i modeliramo najprije roditelje, učitelje, braću i sestre i ostatak društva. Mi ponavljamo tuđe radnje i prihvaćamo njihove vrijednosti i vjerovanja kao svoja jer smo maleni i ne znamo drugačije, a naša podsvijest to sve posprema u ladice našeg bića. Upijamo kao spužve, trudimo se postati sve sličniji onima koji nas uče, nastojeći se uklopiti u sredinu u kojoj živimo. Ono što svako dijete želi je biti voljeno, prihvaćeno, sigurno i za to je spremno napraviti baš sve. Ako i posumlja da nešto u obitelji nije u redu, krivit će sebe jer kad bi uopće pojmilo da je roditelj taj koji nešto radi „pogrešno“, za njegovo malo biće bi to bilo previše. Pojmiti da ponašanje roditelja (koje idealizira) nije u redu, za dijete bi bilo jako bolno i egzistancijalno teško.

Zajedničko svim ljudima je da ih njihovi najbliži prihvate onakvima kakvi oni jesu. Međutim, budući da nismo savršeni, kritiziramo i bivamo kritizirani od drugih. A budući da želimo biti prihvaćeni, odbacujemo one dijelove sebe koji su drugi odbacivali i potiskujemo ih te na taj način postajemo odvojeni od samih sebe. To u tijelu stvara veliki disbalans jer u sebi potiskujemo dio sebe koji je posramljen, povrijeđen, tužan, ljut....Diskonektiramo se od svoje srži i kao takvi nikad nismo kompletni.

Dok smo tako nesvjesno odbacivali ono što drugi u nama nisu prihvaćali, paralelno smo i prihvaćali „obiteljske istine, pravila, odobrene vrijednosti, dozvoljene emocije“ i sve ostalo što je bilo poželjno i zbog čega smo mogli biti prihvaćeni i „dobri“.

Pa recimo samo kao pretpostavku, da je u nečijoj obitelji fokus bio okrenut konstantno na kukanje, kritiziranje, preuveličavanje, generaliziranje, stalno recikliranje što je netko rekao i zašto je rekao, ako je stalno bila prisutna drama, svađa, nerazumijevanje, dijete je naučilo doživjeti to stanje kao nešto normalno. Ako smo kao djeca živjeli u takvom okruženju, posvijesno smo ovaj obrazac upili i postavili kao svoju „osnovnu postavku“.

Izjedančili smo dramu sa postojanjem, životom. Dramim jednako živim. A svi želimo živjeti, biti, postojati. I ako postojimo samo onda kada postoji drama jer smo tako naučili, što mislite koliko je vjerojatno da ćemo se osjećati dobro kada te iste drame nema? Koliko god mi mislili na svjesnoj razini da želimo mir, sklad, ravnotežu, onaj dio nas koji je život i postojanje identificirao sa dramom, adrenalinom i težinom, bori se stvarajući i dalje takve situacije kako bi se osjetio da postoji. U protivnom osjeća da nešto fali, osjeća prazninu. Zvuči loše, nekome možda i nevjerojatno.

Ovdje dolazimo do nekoliko bitnih stvari. Prvo, to nitko nama nije namjerno napravio, krivca nema. Roditelji su radili ono što su znali i kako su mogli. Ako ih krivite, provjerite samo kako su oni živjeli kad su bili mali i sve će vam biti jasno. Jesu li imali od koga naučiti drugačije? Jesu li oni imali dovoljno pažnje, ljubavi, razumijevanja i prihvaćanja?

Drugo, ako smo osvijestili da imamo ovaj program (jer to nije istina, već program), već smo na dobitku jer sad kad smo svjesni postajemo i odgovorni za taj dio sebe. Možemo odabrati to razumijeti i ne mijenjati se ili nešto napraviti da to promijenimo i da imamo kvalitetniji i ispunjeniji život.

Onog trenutka kada preuzmemo odgovornost za sebe i svoje život, započela je prava promjena!

 

 

 

 


Zdelano s brda dola, by rappa, sadržaj Kristina Smolić Lerš.