Naša pažnja je često usmjerena prema van - prema drugim ljudima, raznim distrakcijama društvenih mreža i sadržajima koji nam nude siguran bijeg od sebe i svog unutrašnjeg stanja.

Možda, ponekad, kad nas simptomi tijela dovoljno jako prisile, neki od nas pogledaju u sebe da vide što se događa unutra i pokušaju "čuti" što tijelo govori. Većinu vremena taj jezik kojim se tijelo izražava  (simptomi kojima tijelo pokušava zadobiti našu pažnju) mi ne čujemo, ne primjećujemo, ignoriramo i bježimo od njega. Izbjegavamo ono što osjećamo i suočavanje s time te se okrećemo u pravcu koji je tada ugodniji i ne zahtijeva od nas da se bavimo sobom. 
 
Tijelo, tj. cijelo naše biće želi ravnotežu i na male promjene će šaptom odgovarati : glavoboljom, nervozom, nemirom, tjeskobom, nesanicom, želučanim problemima, knedlom u grlu...može šaptati i godinama. 
Ako ga dovoljno dugo ne slušamo i zanemarujemo taj šapat, ono će pokušati govoriti glasnije, gurajući nas u zahtijevnije situacije iz kojih se nekad nije lako izvući. Tražit će od nas reakciju i promjenu.
 
Vrištimo li kad nam nam dobro ili kad nam je već dosta svega?
 
Često možemo čuti da je "normalno" da smo svi nervozni, bolesni, jadni jer vremena su grozna, tko može ostati zdrav u ovom ludom svijetu? Ima li smisla uopće se truditi i mijenjati se ulažeći trud kad se sve oko nas raspada? 
Mijenjati se i rasti uvijek ima smisla jer su sve ostalo izlike, opravdanja da ne napravimo ništa sa sobom i izbjegavanje prihvaćanja odgovornosti za sebe koje vodi u još veću deluziju. Uvijek ima smisla mijenjati sebe, razvijati se, rasti, unatoč svemu. Kad se rodimo, jedino je sigurno da ćemo i umrijeti. Taj period zvan život između ta dva događaja je na nama da ga organiziramo, kreiramo, mijenjamo, da ga ne propustimo i da u njemu steknemo što više iskustva i učenja.
 
Na tom putovanju, između ostaloga imamo vozilo kojim putujemo, a to je naše tijelo, jedna savršena konstrukcija sastavljena od jako puno dijelova koji funkcioniraju kao cjelina. Kao što bi na automobilu primijetili neobične zvukove koji ukazuju na to da se nešto događa, tako i na svom vozilu/tijelu možemo čuti promjene.
 
Ako slušamo. Ponekad i čujemo pa zanemarimo.
A mi još uz fizičke dijelove, imamo i svoju duhovnu, mentalnu i emocionalnu komponentu. 
 
 
Tijelo se kroz godine mijenja i na njega se odražavaju svi događaji koji smo proživjeli, sve dobre ili loše navike, svaka akcija koju smo poduzeli, ali i ono što smo propustili napraviti za sebe. 
Svaka naša akcija ima svoju posljedicu. Ako bacim čašu, vjerojatno će se razbiti (posljedica). Tijelo ima svoju memoriju i posljedice se ne događaju kod njega uvijek momentalno, već s odgodom. Ako ste posadili sjeme, nećete odmah sutra jesti plod, trebat će vam vrijeme. Tijelo također akumulira ali ono i pokazuje cijelo vrijeme gdje smo, u kojem pravcu idemo, ali ne govori odmah vrišteći. To radi suptilno i taj jezik trebamo naučiti slušati. 
 
Koliko puta vam se dogodilo da ste otišli na spavanje nakon što ste već prije više od sat ili dva dobili prvi signal da je vrijeme za spavanje? Ali, ostali ste još pogledati seriju, ležati na kauču, pregledavati društvene mreže.... Tijelo nepoštivanje ritma spavanja često pokazuje kroz nesanicu, umor, manjak energije; to su načini na koji će nam reći da se negdje ne slušamo. Male loše navike polako prerastaju u kronične poremećaje. 
 
Isto je sa hranom i pićem, često ne slušamo stvarne potrebe i dolaze posljedice kojih smo vjerujem svi svjesni. 
 
Vježbanje? I u tome možemo biti potpuno u neravnoteži; ne vježbati uopće ili biti ovisan o teretani?  I ne treba se zavaravati da ako se radi o pretjeranom vježbanju da je to dobro jer ima pozitivne učinke. Pretjerivanje u bilo čemu predstavlja neravnotežu, a tijelo ima svoje kapacitete. Ničega previše, ničega premalo. Ne trebamo biti liječnici da to vidimo. 
Možemo se i zapitati, od čega bježim kad u nečemu odlazim u neravnotežu u bilo čemu? 
 
Postalo je normalno da liječnike pitamo "što mi je", a u isto vrijeme da ne znamo sami gdje idemo u previše ili premalo, kao da živimo u nečijem tuđem tijelu, kao da smo se odvojili od sebe. 
 
I kada dođemo na pregled (nadajmo se nekoga tko će nas holistički pogledati, ne parcijalno kao hrpu komada/dijelova) i liječnik će nam reći da obratimo pažnju na svoje navike i napravimo neke promjene. Kako bi mogli mijenjati sebe, moramo najprije slušati, čuti i obratiti pažnju unutra i to zahtijeva discipliniranu vježbu. To ne može nitko umjesto nas. 
 
Možemo li zaista čuti i razumijeti što nam netko govori, ako ne obratimo pažnju i ne zastanemo?
 
 
Isto vrijedi i za tijelo; potrebno je stati, čuti, primijetiti, osjetiti i promatrati. Neutralno ali fokusirano. Tek tada možemo vidjeti gdje smo na liniji ravnoteže. Kada nam to postane normalno kao što skrolanje na facebooku, instagramu i ostalim mrežama, imamo šanse pomoći sami sebi! Imamo priliku čuti odmah u startu što je za nas dobro, a što ne. 
 
Za vježbu danas promatrajte sebe i osluškujte svoje tijelo i njegove reakcije, sigurna sam da ćete čuti nešto korisno! 

U ljudskoj prirodi je da u svakodnevnim situacijama pokušavamo pronaći lakši način, da tražimo rješenja koja su brža, gdje ćemo se najmanje patiti i najviše profitirati. Pa tako, danas i živimo u vremenu u kojem smo sa svih strana bombardirani sa raznim instant rješenjima, svugdje se nude razne mogućnosti za sreću, za uspjeh, za napredovanje. Važno je sad i odmah postići što više, a da u isto vrijeme osjećamo i mir, opuštenost, da rastemo i mijenjamo se na bolje...

Budući da je zahtijeva i želja sve više, a energije za sve ostvariti često manje, događa se da od klijenata  čujem kako im nedostaje motivacije. Vide oko sebe ljude koji imaju prirodnu unutarnju motivaciju i dovoljno energije za ostvariti ono što žele, usmjereni su na ciljeve i lakše se organiziraju oko istih. Kao da imaju unutarnji drive, gorivo i sve u vezi toga izgleda lako, kao magija. U tom trenutku je još više frustrirajuće iz perspektive onih koji taj isti drive nemaju.

Vjerujem da je većina nas imala nekad to iskustvo i potrebu za vanjskom motivacijom, nekim tko će nas „pogurnuti“. Možda ste bili nekad na nekom od predavanja poznatih motivatora? Prisjetite se tog iskustva malo, možda se možete sjetiti i navale adrenalina dok ste slušali predavanje; možda se sjetite i kako ste tada donijeli neke odluke. Dobili ste nalet motivacije da odmah promijenite neka ponašanja i navike u svom životu i tad ste čvrsto bili uvjereni i da hoćete. Pitali ste se i kao je moguće da tako dugo živite s takvim navikama, možda ste osjećali i krivnju, grižnju savjesti ali i neku nadu, polet, motivaciju....

Neki su donijeli neke odluke i ostvarili ih. Međutim, velika većina nakon nekoliko dana ne samo da nije ništa napravila od onoga što je odlučila na predavanju, nego je bila još u gorem stanju. Zašto? Zato što motivator(ica) nije otišao s njima doma i nastavio ih motivirati svaki dan. Ostali su opet sami, bez goriva, bez energije, oslonjeni sami na sebe. I vjerojatno razočarani jer motivator nije ispunio očekivanja.... S nestankom adrenalina, pad je bio još dublji.

Pa što je to onda što ovisi o nama samima i što nam pomaže da napredujemo, rastemo, budemo sretni? Možda ću vas i ja sada razočarati kad vam kažem da je to DISCIPLINA.

Moja, vaša, naša disciplina. Ta divna, nepopularna (u današnje vrijeme) i izrazito važna odgovornost koja podrazumijeva samokontrolu, red, predanost i redovitost, zaslužna je za rezultate bez iznimke.

Većina bi radije bila motivirana izvana nego disciplinirana. Međutim, jedino naša vlastita disciplina nas čini neovisnima o tome što se događa u vanjskom svijetu. Tada je svejedno imate li ili nemate nešto izana što će vas „gurati“ naprijed. Kada gurate sami sebe, kada bez iznimke svaki dan vježbate bez obzira na sunce ili kišu, vjetar ili snijeg, rezultati će doći. Dok budete za vježbanje čekali na sunce i određenu temperaturu, prijateljicu koja ide s vama, godišnji odmor.. - možete zaboraviti na rezultate.

Rezutati će doći onog trenutka kada čvrsto i uporno odlučite biti disciplinirani bez obzira na vanjske uvjete, druge ljude. I to bez opravdanja jer oni su naša najveće prepreka. Laži i opravdavanja samoga sebe vode vode nas sve dalje i dalje od sreće i uspjeha. Oslanjanje na druge čine da naša vlastita sudbina ovisi o njima i tada nismo krojači svoga života. Kormilo nije više u našim rukama. Pa zar to nije tužno? Razmislite na trenutak.

Nije dovoljno znati kako se nešto radi jer to neće ništa promijeniti. Da bi nešto postigli, naučili, ostvarili - potrebno je činiti. Baš kao što sportaš vježba svaki dan jedno te isto da bi postao najbolji u tome; ili kao što glazbenik mora istu melodiju odsvirati puno puta, do savršenstva. Što mislite, gdje bi njihov uspjeh bio da čekaju da ih svaki dan netko motivira, a bez da imaju disciplinu? Ili da samo razmišljaju o tome da vježbaju?

Motivacija je super, ali bez discipline duguročno ne mijenja naš svijet. Ako želite promijenu, dogovorite se sami sa sobom i ne odustajte u onome što odlučite. Ni po kiši, ni po buri, ni pod razno. Ne tražite izgovore i opravdanja. Ako u nečemu želite postati najbolji, disciplina će morati postati vaš saveznik. Kao i sve ostalo, disciplina se vježba, kroz iskustvo pokušaja/pogrešaka - i zato to nije jednostavno. Ali kada ovladate disciplinom, to vam nitko ne može uzeti i uvijek ovisi samo o vama, ne o vanjskim faktorima.

Tada više nismo robovi društva u kojem živimo, a to je najbolji način da preživimo u svim okolnostima! Dok nismo ovladali sobom, sve smo samo ne svoji i originalni.

 

5,4,3,2,1 krenite!

Život je kumulativan. Sve ono što imamo, kako izgledamo i okolnosti u kojima se nalazimo zbir su naših djelovanja, akcija, rituala, samodiscipline ali, naravno, i svega onoga što nismo napravili jer svako nedjelovanje također povlači neku posljedicu. Dvadeset kila viška nismo dobili preko noći; navike koje smo sustavno ponavljali donijele su određeni rezultat. Možda smo svoje loše navike pakirali u izgovore za svoje nedostatke koje imamo moć promijeniti, ali se nismo pokrenuli. Posebno kada se stvari događaju postepeno i kada na dnevnoj bazi ne vidimo posljedice (poput kilaže) često ne poduzimamo ništa. U spomenutoj situaciji, veliki neprijatelj nam mogu biti multitasking, nesvjesno ponavljanje obrazaca, ali i tendencija da stalno budemo u poznatom i ugodnom bez iskušavanja „neugodnih“ emocija i stanja.

U svakoj situaciji koju želimo promijeniti ključno bi bilo iskreno pogledati stvari onakve kakve jesu, bez opravdavanja i laganja samome sebi („Ja bi to napravila ali nisam imala vremena“) jer često u svojoj okolini nećemo pronaći iskrenost; biti pristojan kad nas netko traži iskrenost je nažalost puno popularnije nego napraviti ispravnu stvar pa iskušavati nelagodu (ovdje naravno govorimo o feedbacku kada ga netko traži zaista ciljano i iskreno, ne o prolijevanju mudrosti kad nas nitko ni ne traži za pomoć, a  mi mislimo da bi drugi trebali čuti naše mišljenje o njihovom životu).

Kada svoju trenutnu situaciju ne negiramo i ne tražimo izlike i opravdanja, imamo šansu. To možemo ako sebe i svoje postupke pogledamo neutralno. Isto tako nam i druga osoba može pomoći, samo iz stanja neutralnosti. Kada izvježbamo ovu poziciju, bit će nam od velike koristi. Cilj nije kritizirati, osuđivati ili vrijeđati sebe i svoje postupke. Cilj je sagledati neutralno i pokrenuti se. Energiju koju bi utrošili u obezvrijeđivanje sebe isplati se uložiti (postoji distinkcija između vremena koje trošimo i ulažemo u nešto) u odluku o promjeni. To zahtijeva vrijeme, strpljenje i disciplinu. Dakle umjesto kritiziranja (debela sam) – pokretanje (hodanje, zdravija prehrana..........nastavite svoj niz). Ovdje je važna strpljivost jer promjeni treba dati vremena, a to ne možemo ako smo u mislima stalno u budućnosti i ako požurujemo svoje procese. Naše loše navike nisu nastale u jednom danu pa je iluzorno očekivati da se odjednom transformiraju samo zato što to mi želimo. Želja je lijepa, ali akcija se računa. Ako niste realni u vezi promjena, bit će vam jako teško ostati motiviranima.

Ono što nam nikako ne pomaže je multitasking i potreba da više toga odradimo odjednom misleći kako smo tako uštedjeli vrijeme i kako ćemo prije doći do promjene. Možda se jedino tada kada radimo puno toga odjednom osjećamo vrijedno, dovoljno dobro, sposobno, cijenjeno, posebno? Možda se tako ističemo od drugih? Možda osuđujemo one u svojoj okolini koji stvari rade polako, jednu po jednu? To je svakako obrazac koji je dobro osvijestiti i mijenjati. Za početak, postanite svjesni svega što radite (to nije moguće ukoliko ste u modu „sto na sat“), usporite tempo i sve što radite napravite s potpunom svjesnošću. To će vas u početku možda činiti nervoznima ili ćete pomisliti da niste dovoljno produktivni, da ne napredujete. Međutim, sve ono što napravimo svjesno i u trenutku višestruko će nam se vratiti. Na kraju krajeva, sva energija kojom raspolažete nije ni u prošlosti, ni u budućnosti, ona je u sadašnjosti. To znači da samo svjesno u ovom sada trenutku možemo napraviti ono što želimo. Možete provjeriti. Uzmimo naš primjer viška kilograma. Hoćete li smršavjeti maštanjem o tome kako ste nekada bili savršeno vitki? Ili maštanjem o tome kako biste to htjeli biti u budućnosti? Ili ako zapnete i krenete vježbate i korigirate prehranu ovdje i sada, u sadašnjosti?

 

 

Ono što može može pomoći je da ono što želimo promijeniti mijenjamo malim koracima, po kaizen principu. Dakle, male stvari koje radimo disciplinirano i uporno dovest će nas do velikih promjena. Ako pred sebe stavimo veliki zalogaj, vrlo brzo ćemo postati nemotivirani. Ako umjesto toga donesemo niz malih odluka koje vode većem cilju, neće nam biti toliko naporno i osjećat ćemo se dobro disciplinirano radeći nešto što će u konačnici promijeniti putanju našeg života. Kada se želimo popeti na planinu, vjerujem da ćemo najprije razraditi plan i postepeno se penjati, nećemo odmah ciljati sam vrh. Na vrh ćemo doći polako, ako uporno idemo korak po korak, ako se penjemo stalno i ne odustanemo.  Tako je i sa svakom drugom promjenom; kreni polako, budi discipliniran i uporan i ne zaboravi uživati svjesno u svakom koraku prema gore!

Sad vam samo preostaje da se zapitate što je to što želite promijeniti i hrabro krenete jer život se stalno kreće, krenite i vi!

 

Bez obzira na to kakva će nam stvarnost izgledati kad se ponovno krenemo baviti svojim svakodnevnim aktivnostima, ne pitam se samo možemo li, već i trebamo li nastaviti sa istim načinom života.

U kakav god to „vrli novi svijet“ mi sutra zakoračili, sigurna sam da će nam od osnovne opreme u našim paketima trebati vladanje samodisciplinom, sposobnost prilagodbe te otpornost.

Svako novo vrijeme od nas zahtijeva prilagodbu na promjenu. Kao što je Darwin rekao, najvažniji čimbenik za preživljavanje nije ni inteligencija ni snaga već prilagodljivost.

Promjene koje dolaze nisu možda nešto na što ćemo moći utjecati ili ih odabrati, ali možemo utjecati na to kako odgovaramo na njih. To je naš mikrosvijet koji možemo mijenjati.

Mi živimo u svijetu gdje se stvari oduvijek mijenjaju. Ono što je danas točno, sutra ne mora nužno biti. Sve se kreće i ne čeka nas da se prilagodimo. Međutim, ako se ne prilagodimo, nestajemo. Pogledajmo prirodu i primjetit ćemo bezbroj vrsta koji se svojim izgledom prilagođavaju svom prirodnom staništu kako bi pospješili preživljavanje. Sjetite se kameleona koji imaju sposobnost mijenjanja boje kože, ovisno o staništu i raspoloženju.

Što je to na što ćemo se mi trebati naviknuti u budućnosti? Stvari koje su bile nezamislive prije dvadeset godina, danas su naša stvarnost. Naši djedovi i bake ne mogu ni pojmiti aplikacije kojima se danas tako vješto koristimo.I nama su to u samome početku bile nevjerojatne promjene, a danas ih ne dovodimo u pitanje i smatramo uobičajenima. No, kao da se sve odvija i mijenja puno brže. Nosi li naša  budućnost situacije u kojima nećemo biti sigurni gledamo li u hologram ili stvarnu osobu ispred sebe? Koliko daleko možemo ići?

S druge strane, možda će ipak vrijeme koje dolazi zahtijevati od nas da naučimo više živjeti u skladu s prirodom, da sami uzgajamo hranu, da budemo prisutniji i da više cijenimo ono što imamo ovdje i sada. Dolazi li ipak vrijeme kreativnog rada, veće tolerancije i svjesnijeg čovječanstva?

Što će ova nova promjena tražiti od nas, koje sposobnosti trebamo imati? Jesmo li spremni?

Osim očite potrebe za prilagodljivošću i fleksibilnošću, važno je imati svoj puni kapacitet, biti cjeloviti kako bi sve što se oko nas događa mogli izdržati, probaviti, preživjeti. Način života koji smo živjeli čovjeka je odvojio od njega samoga, pažnju smo usmjerili na vanjski svijet i kao posljedicu smo dobili nesklad, necjelovitost. Kako u vanjskom svijetu, tako i u našem tijelu. Odvojii smo se od tijela, postavši nesvjesni što se u njemu događa i tako izgubili beskrajne mogućnosti koje imamo kada su um, tijelo i duh usklađeni. Ovo vrijeme sada traži da se ponovno nađemo i povežemo sa svim svojim dijelovima, da ojačamo imunitet, da upoznamo sebe. Bez ozbira na ono što dolazi, mi smo tu, upravo u ovom vremenu i pobjeći ne možemo već kroz sve moramo proći. No, često od stvarnosti bježimo kroz razne ovisnosti i ne suočavamo se jer nam to izaziva nelagodu. Sve što se i sada događa sigurno nam stvara osjećaje nesigurnosti, straha, brige, neizvjesnosti.

Međutim, najzdraviji način suočavanja sa svim što se događa u vanjskom svijetu jest da upravo pogledamo u sebe, u svoje emocije i budemo ih svjesni. Kaos koji pronalazimo u vanjskom svijetu možemo pronaći i u sebi samima ako bolje pogledamo. Kolektivni strah i paniku također možemo pronaći u sebi, ako malo osjetimo svoje tijelo; zgrčilo se negdje u našem trbuhu, našem srcu, čuči u našim nogama. Rješenje nije u pogledu van, nego unutra u tom osjećaju.

Imunitet možemo jačati dodacima prehrani, vanjskim čimbenicima, no dok ne budemo svjesni što se unutra događa, nismo napravili ništa. Kada primjetimo ono što osjećamo u sebi bez prosuđivanja i nestrpljenja da se riješimo toga, tada smo u trenutku i svjesni smo. Tada su um i tijelo na istome mjestu, u sadašnjosti i tada imamo svoj najveći kapacitet i vraćamo svoju osobnu moć. Kada nam um luta po prošlosti ili budućnosti, odvajamo se od tijela jer tijelo je uvijek samo ovdje, nije u jučer i nije u sutra. Ključ je upravo u toj cjelovitosti. Tu je naša najveća snaga za sve, pa tako i za promjene. Tu počinje sve. Kao takvi, spremniji smo i otporniji na novo, na prilagodbu, na opstanak.

Da bi mogli prihvatiti bilo što, moramo najprije prihvatiti i razumijeti sebe. Poznavati sebe, svoju istinsku prirodu, svoj originalni identitet i naučiti upravljati svojim emocijama. Kada se duboko usidrimo u sebi, sve vanjske oluje lakše ćemo proći. Taj dio moramo napraviti svatko za sebe, za svoj unutarnji svijet.

Vjerujem da je to oduvijek bilo tako, a sad kao da se sve odvija u petoj brzini. U istoj smo igrici, samo na nekoj drugoj razini.

 

 

 

 


Zdelano s brda dola, by rappa, sadržaj Kristina Smolić Lerš.