Kada dođemo do točke u kojoj osvijestimo da ono što smo do sada radili više nema smisla, mnogi od nas se odluče mijenjati. Prije toga, velika većina pokuša najprije (svjesno ili nesvjesno) mijenjati druge ljude oko sebe misleći da će se tako osjećati bolje, iskušavati stanje ugode, ostvariti svoje ciljeve, lakše živjeti i rijesiti svoje probleme. Ovo je scenario koji se često dogodja s članovima obitelji jer smo s njima najpovezaniji i tu najmanje filtriramo, tu pokazujemo tko smo zaista.
U takvim odnosima imamo i jako puno očekivanja, stvari koje mislimo da se podrazumijevaju pa i više razočaranja, konflikta i drame.
 
Međutim, nema promjene u nastojanju da druge prilagodimo sebi -  tu sreće nema.
 
 
Kada se odlučimo mijenjati korjenito, ne onako iz trenda nego iz dubine duše, mnogo toga nas može iznenaditi. Duboka promjena zadire u područje našeg identiteta koji se godinama kreirao i zato je put ka promjenama popločen nizom otpora.
Oklopljeni smo raznim obrambenim mehanizmima koji su nam u određenom trenutku koristili, ali neke od njih moramo i otpustiti kako bi napredovali. Kao da rušimo zidine kojima smo nekad davno čuvali utvrdu.
Iako nam zidine više ne trebaju, mi ih od straha ne želimo pustiti i tako ne vidimo sve što bi mogli kada bi zakoračili izvan svog unutarnjeg dobro čuvanog prostora.
 
 
Osjećaj može biti moćan jer zaista umire jedan dio nas. Tu ponekad stane svaka promjena jer bi neki ljudi radije umrli nego se promijenili.
Toliko jaki mogu biti stupovi identiteta.
 
Kako bi sami sebi objasnili zašto ne mogu proći kroz takav jedan proces koji zahtijeva da sebe pogledaju očima istine, nude cijeli niz opravdanja: "prestar sam, ja sam jednostavno takav, ja se mijenjam na svoj način, promijenit će se sigurno okolnosti same od sebe ("pozitiva") , mislim da se trebaju promijeniti moja mama, tata, žena, muž, sin (prebacivanje odgovornosti) ..., promijeniti će se sigurno okolnosti ubrzo (čitaj: pa ne moram ja).
 
 
Ta opravdanja su zapravo ono zbog čega nećemo prihvatiti odgovornost i nećemo napredovati. 
 
Dakle, za pothvat kao što je prava promjena potrebna je hrabrost i to ne samo zato što će se u nama pojaviti otpori kad krenemo u promjenu, već i zato što možda nećemo dobiti podršku iz okoline. Možda se pitate zašto nekome tko nas voli ne bi bilo u interesu da se promijenimo na bolje? 
 
Pa zapravo je jednostavno, ljudi oko nas, naša obitelj, prijatelji i svi s kojima smo bliski, navikli su na naš identitet, naša ponašanja, reakcije, granice koje smo postavili. To je "normalno". Kada se mi počinjemo mijenjati, najprije osvještavamo što smo sve do sada radili, a što nam više ne odgovara jer smo npr, shvatili koliko je to za nas destruktivno i koliko smo radili protv sebe. U tim trenucima automatski mijenjamo i ponašanje prema drugima i to utječe i na njih. Ako niste imali dobro postavljene granice i sad ih postavite kako treba, to će utjecati na druge. Ako su ti isti ljudi imali koristi od vašeg ne/postavljanja granica, što mislite kako će na njih utjecati ovo vaše novo ponašanje? Hoće li im to odgovarati? 
 
Obitelj predstavlja sistem; ako se jedan mijenja, to utječe na sve. A nisu svi dijelovi lanca uvijek spremni na to. Zato se često događaju nesvjesni otpori koji pojedinca koji želi promjenu vraćaju natrag u stare obrasce, koče ga, ne daju mu da napreduje. 
 
 
Važno je znati da se to najćešće ne događa iz loše namjere (namjernom blokiranju), već se radi o naučenim obrascima preživljavanja i ponašanja koje je teško otpustiti jer u podlozi može biti veliki strah. 
 
Znači li to da se ne trebamo mijenjati i tražiti načine da iziđemo iz vlastitih petlji? 
 
Zasigurno ne. Nakon suočavanja, čekaju nas divne nagrade kakve nismo mogli ni zamisliti: osobna sloboda, samopouzdanje, mir, sreća, niz dobrobiti. 
No, trebamo znati da prave promjene mogu donijeti kako naše osobne, tako i otpore osoba s kojima dijelimo život.
 
Moramo znati što se događa kada mijenjamo svoj život, uvjerenja, obrasce ponašanja, prioritete. Ako imamo znanje oko toga što se događa, onda je lakše jer shvaćamo kako stvari funkcioniraju i to nas neće obesbrabriti da stvorimo novu i bolju stvarnost za sebe ali i za nadolazeće naraštaje. Radeći na sebi, mijenjamo i živote svoje djece ali i utječemo na svoje roditelje, partnere, prijatelje. Neki odnosi će se promjenom poboljšati, ali neki će i otpasti. To su oni odnosi koji nemaju dobre temelje (utemeljeni na ucjeni, strahu, dominiranju, igranju uloge žrtve i progonitelja itd..) ili nisu spremni na potpuni preokret kako bi imali zdravije postavke za obje strane. 
 
Ako smo hrabri, potaknut ćemo i ljude u svojoj okolini na promjenu svojim primjerom jer smo međusobno isprepleteni. Nije lako ali jednostavno zaista jest.
Svakodnevim malim koracima možemo donijeti velike promjene ako tako odlučimo i živjeti svoju istinu, a ne bezbroj uvjetovanosti i tuđih uvjerenja! 

Zdelano s brda dola, by rappa, sadržaj Kristina Smolić Lerš.