Svaki dan se kroz rad susrećem sa ljudima koji nisu zadovoljni sa svojim životom ili se ne osjećaju dobro u svojoj koži. Često čujem i izraz "najradije bi izašla / izašao iz svoje kože. Toliko je loše da bi od sebe pobjegli.

Budući da ne možemo pobjeći doslovno od ovog tijela, odlazimo u glavu i na taj način ipak bježimo od sebe. I sve to kako se ne bi suočili sa sobom, sa onim što nas plaši. I razumljivo je to, jer za suočavanje je potrebna hrabrost i energija. Često baš naše energetsko tijelo nije dovoljno jako i ne može procesuirati nešto što nas jako muči. Tada ostajemo zaglavljeni. To je obrazac iz djetinjstva kada zaista nismo mogli energetski uzemljiti sve što smo proživljavali. 

 
 
Poznajem ljude koji će napraviti sve, baš sve, kako bi im bilo bolje i kako bi promijenili stvarnost koju žive.
Već znamo da je stvarnost koju živimo refleksija našeg unutarnjeg stanja, svega onoga što nismo otpustili i što čuči u nama kao tempirana bomba. Zato i u ovoj situaciji punoj kaosa, zbunjenosti, neizvjesnosti ljudi imaju različite percepcije i nalaze se u različitim stanjima.
Neki su prestrašeni, neki su potpuno izgubili tlo pod nogama - i to je sasvim razumljivo.
Događaju se nepredvidive i ne baš lijepe stvari, od kojih dosta njih narušava i naša ljudska prava. I s time se baš svi moramo nositi jer smo smješteni svi zajedno ovdje i sada. Međutim, načini na koje ćemo se s time nositi se razlikuju.
 
Neki od nas će staviti ružičaste naočale i reći "bit će to sve super", a neki će tonuti sve dublje kukajući. Dakle, ni jedno ni drugo nije točno jer istina je uvijek negdje između. Niti je sve super, niti je sve strašno. Krajnosti nisu istina. A mi volimo krajnosti. 
 
Zanimljivo je što nam je često jako teško u svojoj koži, ali nismo spremni baš ništa učiniti kako bi to promijenili. E, u tom grmu leži zec.
Lakše je, zaista lakše pobjeći od sebe, od onoga što imamo u sebi, nego se suočiti s time osjećajući svoje tijelo. Tada odlazimo (a gdje drugdje) u glavu koja će analizirati do besvijesti. Možemo i otići u alkohol i ostale ovisnosti, koje su na kraju krajeva sve iste.
 
 
Cilj je pobjeći što dalje. Međutim, tu rješenja nema. Ono leži u hrabrom pogledu unutra, unutar sebe. U prihvaćanju onoga što imamo kako bi to mogli onda i transformirati. 
Ako nismo spremni SEBE staviti na prvo mjesto, a kažemo da želimo da nam bude BOLJE, želimo li zaista promjenu ili se samo želimo bućkati u tom teškom osjećaju? Ako se u danu nismo spremni posvetiti sebi, svom duhu, tijelu i umu na sat ili dva, kako bi se ta promjena trebala dogoditi? Na koji način? 
 
 
Sve one koji žele da im bude bolje, pozivam da za početak SVAKO jutro prije negoli krenu u dan sat vremena posvete sebi, svom miru, disanju, vježbanju, meditiranju (molitvi) i da to rade mjesec dana svaki dan. Bez iznimke.
 
Javite mi svoje promjene u inbox, rado ću čuti vaša iskustva. Svi oni koji trebaju podršku u radu na sebi, Prostor za Promjene vas čeka!
 
P. S. Da, trebat ćemo se probuditi ranije kako bi napravili promjenu🤭
 
 

Zdelano s brda dola, by rappa, sadržaj Kristina Smolić Lerš.