Tijelo kao putokaz

Naša pažnja je često usmjerena prema van - prema drugim ljudima, raznim distrakcijama društvenih mreža i sadržajima koji nam nude siguran bijeg od sebe i svog unutrašnjeg stanja.

Možda, ponekad, kad nas simptomi tijela dovoljno jako prisile, neki od nas pogledaju u sebe da vide što se događa unutra i pokušaju "čuti" što tijelo govori. Većinu vremena taj jezik kojim se tijelo izražava  (simptomi kojima tijelo pokušava zadobiti našu pažnju) mi ne čujemo, ne primjećujemo, ignoriramo i bježimo od njega. Izbjegavamo ono što osjećamo i suočavanje s time te se okrećemo u pravcu koji je tada ugodniji i ne zahtijeva od nas da se bavimo sobom. 
 
Tijelo, tj. cijelo naše biće želi ravnotežu i na male promjene će šaptom odgovarati : glavoboljom, nervozom, nemirom, tjeskobom, nesanicom, želučanim problemima, knedlom u grlu...može šaptati i godinama. 
Ako ga dovoljno dugo ne slušamo i zanemarujemo taj šapat, ono će pokušati govoriti glasnije, gurajući nas u zahtijevnije situacije iz kojih se nekad nije lako izvući. Tražit će od nas reakciju i promjenu.
 
Vrištimo li kad nam nam dobro ili kad nam je već dosta svega?
 
Često možemo čuti da je "normalno" da smo svi nervozni, bolesni, jadni jer vremena su grozna, tko može ostati zdrav u ovom ludom svijetu? Ima li smisla uopće se truditi i mijenjati se ulažeći trud kad se sve oko nas raspada? 
Mijenjati se i rasti uvijek ima smisla jer su sve ostalo izlike, opravdanja da ne napravimo ništa sa sobom i izbjegavanje prihvaćanja odgovornosti za sebe koje vodi u još veću deluziju. Uvijek ima smisla mijenjati sebe, razvijati se, rasti, unatoč svemu. Kad se rodimo, jedino je sigurno da ćemo i umrijeti. Taj period zvan život između ta dva događaja je na nama da ga organiziramo, kreiramo, mijenjamo, da ga ne propustimo i da u njemu steknemo što više iskustva i učenja.
 
Na tom putovanju, između ostaloga imamo vozilo kojim putujemo, a to je naše tijelo, jedna savršena konstrukcija sastavljena od jako puno dijelova koji funkcioniraju kao cjelina. Kao što bi na automobilu primijetili neobične zvukove koji ukazuju na to da se nešto događa, tako i na svom vozilu/tijelu možemo čuti promjene.
 
Ako slušamo. Ponekad i čujemo pa zanemarimo.
A mi još uz fizičke dijelove, imamo i svoju duhovnu, mentalnu i emocionalnu komponentu. 
 
 
Tijelo se kroz godine mijenja i na njega se odražavaju svi događaji koji smo proživjeli, sve dobre ili loše navike, svaka akcija koju smo poduzeli, ali i ono što smo propustili napraviti za sebe. 
Svaka naša akcija ima svoju posljedicu. Ako bacim čašu, vjerojatno će se razbiti (posljedica). Tijelo ima svoju memoriju i posljedice se ne događaju kod njega uvijek momentalno, već s odgodom. Ako ste posadili sjeme, nećete odmah sutra jesti plod, trebat će vam vrijeme. Tijelo također akumulira ali ono i pokazuje cijelo vrijeme gdje smo, u kojem pravcu idemo, ali ne govori odmah vrišteći. To radi suptilno i taj jezik trebamo naučiti slušati. 
 
Koliko puta vam se dogodilo da ste otišli na spavanje nakon što ste već prije više od sat ili dva dobili prvi signal da je vrijeme za spavanje? Ali, ostali ste još pogledati seriju, ležati na kauču, pregledavati društvene mreže.... Tijelo nepoštivanje ritma spavanja često pokazuje kroz nesanicu, umor, manjak energije; to su načini na koji će nam reći da se negdje ne slušamo. Male loše navike polako prerastaju u kronične poremećaje. 
 
Isto je sa hranom i pićem, često ne slušamo stvarne potrebe i dolaze posljedice kojih smo vjerujem svi svjesni. 
 
Vježbanje? I u tome možemo biti potpuno u neravnoteži; ne vježbati uopće ili biti ovisan o teretani?  I ne treba se zavaravati da ako se radi o pretjeranom vježbanju da je to dobro jer ima pozitivne učinke. Pretjerivanje u bilo čemu predstavlja neravnotežu, a tijelo ima svoje kapacitete. Ničega previše, ničega premalo. Ne trebamo biti liječnici da to vidimo. 
Možemo se i zapitati, od čega bježim kad u nečemu odlazim u neravnotežu u bilo čemu? 
 
Postalo je normalno da liječnike pitamo "što mi je", a u isto vrijeme da ne znamo sami gdje idemo u previše ili premalo, kao da živimo u nečijem tuđem tijelu, kao da smo se odvojili od sebe. 
 
I kada dođemo na pregled (nadajmo se nekoga tko će nas holistički pogledati, ne parcijalno kao hrpu komada/dijelova) i liječnik će nam reći da obratimo pažnju na svoje navike i napravimo neke promjene. Kako bi mogli mijenjati sebe, moramo najprije slušati, čuti i obratiti pažnju unutra i to zahtijeva discipliniranu vježbu. To ne može nitko umjesto nas. 
 
Možemo li zaista čuti i razumijeti što nam netko govori, ako ne obratimo pažnju i ne zastanemo?
 
 
Isto vrijedi i za tijelo; potrebno je stati, čuti, primijetiti, osjetiti i promatrati. Neutralno ali fokusirano. Tek tada možemo vidjeti gdje smo na liniji ravnoteže. Kada nam to postane normalno kao što skrolanje na facebooku, instagramu i ostalim mrežama, imamo šanse pomoći sami sebi! Imamo priliku čuti odmah u startu što je za nas dobro, a što ne. 
 
Za vježbu danas promatrajte sebe i osluškujte svoje tijelo i njegove reakcije, sigurna sam da ćete čuti nešto korisno! 

 

 

 

 


Zdelano s brda dola, by rappa, sadržaj Kristina Smolić Lerš.